Većina stanovništva u Sarajevu se u XVI stoljeću bavila zanatstvom i trgovinom. Novi zanati se razvijaju, strani trgovci dolaze da trguju, te Sarajevo i njegova čaršija (trgovište) postaje raskrsnica trgovačkih puteva. Karavane su donosile raznoliku robu sa Istoka i sa Zapada, od engleske čohe, venecijanske kadife, do arapske kafe i svile iz Burse. Iz Bosne su odnosili med, vunu, meso, sir, pšenicu i kožu koja je naročito bila cijenjena. Tada je u sarajevskoj čaršiji bilo preko 10 000 zanatskih i trgovačkih dućana. U čaršijama većih gradova gradili su se i bezistani, a u Sarajevu ih je bilo čak tri. Bezistani su ono što bi se danas zvalo trgovačkim centrom. Građeni od kamena i sa bačvastim svodovima, rjeđe kupolama, bezistani su imali nizove dućana u kojima se prvobitno prodavalo samo platno, a kasnije i druge skupocjene stvari. U Sarajevu danas postoje dva bezistana, Gazi Husrev-begov i Brusa bezistan.

Građena krajem XIX stoljeća, Vijećnica je jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva. Pseudomaurski stil koji predstavlja svojevrsni arhitektonski spoj Istoka i Zapada, na zgradi Vijećnice doseže svoj maksimum. I zaista, posmatrajući njene potkovičaste lukove, arabeske, ukrase i boje osjećamo duh Orijenta i priča iz Hiljadu i jedne noći. Pored ovog gotovo romantičnog doživljaja Vijećnice, osjećamo i njeno drugačije značenje. Kao žrtva rata gorila je 1992. zajedno sa kulturnim blagom koje je čuvala. Čekala je na obnovu preko 20 godina, ali je i u takvom razrušenom stanju njeno prisustvo bilo jako. Danas Vijećnica ponovo otvara svoja vrata, te je pored simbola susreta kultura postala i simbol otpora i obnove Sarajeva.

Kraj osmanske vladavine i početak austrougarske donio je sa sobom velike promjene. Esnafi trgovaca i zanatlija se razvijaju i postaju sve utjecajniji. Za onog ko je imao svoj zanat govorilo se da ima “zlatne ruke”, a za onoga koji nije u stanju da privređuje i osigura egzistenciju svoje porodice govorilo se da nema “ni (h)alata ni zanata”. Prepoznavajući značaj sarajevskih zanatlija i trgovaca, francuski konzul Pierre Daville je početkom XIX stoljeća zaključio da je Sarajevo “esnafska republika”. I doista, sve važnije odluke koje su se donosile u Sarajevu morale su se odobriti od strane “čaršije” i esnafa. Jedan od najznačajnijih bio je ćurčijski (krznarski) esnaf. Ćurčije su bile zanatlije koje su od krzna pravili odjevne predmete. Naziv su dobili od riječi “ćurak” što znači krzneni ogrtač. Ovaj zanat podrazumijevao je ne samo šivenje, već i pripremu krzna, od močenja, štavljenja do bojenja. Pravili su i ćurčiće (kratki krzneni ogrtači), ćurdije (krznom postavljen kaput), ženske bunde i šubare od krzna divljih životinja. Bunda je bila najskuplji odjevni predmet i nisu je nosile djevojke. Ali žene, čim bi se udale, uzimale bi bundu, jer “kakva je to žena bez bunde i kožuha”.

Sa dolaskom osmanlija na ove prostore razvijaju se gradovi pod utjecajem Orijenta. Srce grada činila je čaršija okružena mahalama, gradskim četvrtima. U čaršiji se radilo, poslovalo, učilo i molilo, a u mahalama se živjelo. Svaka mahala je imala u svom jezgru bogomolju, česmu, pekaru, bakalnicu, a sve je služilo potrebama četrdest do pedeset individualnih stambenih kuća. Tada je čovjek bio mjerilo svega- gradio je grad prema svojim potrebama i u ljudskim proporcijama. Iako na prvi pogled možda djeluju zbijeno, ulice i kuće su pratile morfologiju terena i omogućavale da svako ostvari svoje pravo na vidik. Kuće su se gradile “bez reda”, izmicale su se jedna drugoj, a sve je bilo uklopljeno nekom “mahalskom” logikom i povezano spletom ulica i prolaza. Gotovo je bilo nemoguće da nekom ulicom krenete, a da ne završite na čaršiji. Bile su to niske kuće, jedan do dva sprata, svi krovovi i vrata gotovo isti, doksati koji nadviruju nad ulicama, a zidovi avlije ljubomorno čuvaju život koji se odvija u njoj. Nisu postojali standardi u gradnji, a ipak gradilo se skladno. Komšiluk je bio jako bitan. Privatnost komšije se poštovala, pa su se prozori okretali prema ulici, gradu ili bašči, ali nikako prema komšijskoj avliji. Koliko je kult komšiluka bio značajan govori i priča o domaćinu koji je prodavao kuću i zacijenio je čak trista dukata. Kad su ga pitali zašto je tako skup, rekao je: “Kuća vrijedi sto dukata, desni komšija stotinu i lijevi isto toliko – ukupno tri stotine dukata.” I danas možemo lutati sarajevskim mahalama, možda čak i naići na komšiju koji vrijedi kao i kuća, te osjetiti tu draž komšiluka.

Sa godinom 1839. započinju Tanzimatske reforme u Osmanskom carstvu. One su trebale staro Carstvo pretvoriti u modernu državu. Proklamirane veće vjerske slobode za sve, rezultirale su promjenama u javnom prostoru isticanjem multireligijskog i multikulturalnog karaktera društva. Iako je bila na periferiji carstva, pozitivne posljedice Tanzimata se postepeno osjećaju i u Bosni. I do tada je Osmansko carstvo omogućavalo egzistenciju različitih vjerskih zajednica unutar svojih granica, ali njihova vidljivost je bila ograničena. Obnova starih i podizanje novih bogomolja se strogo kontrolisala. Međutim, tanzimatske reforme su omogućavale i drugim vjerskim zajednicama ne samo da obnove, već i da dograde i izgrade nove crkve i sinagoge, još veće i bogatije. Ovakve prilike poticale su kulturni razvoj koji je počeo pomalo da mijenja i sliku Sarajeva. U ovom uzletu vjerskih sloboda, započela je u drugoj polovini XIX stoljeća izgradnja Saborne crkve u Sarajevu.